Alzheimerova bolest
Alzheimerova bolest, nazvana prema njemačkom psihijatru i neurologu dr. Alois Alzheimer (1864. -1915.), najčešće se definira kao neurološka, degenerativna i neizlječiva bolest moždanih stanica.
Alzheimerova bolest se na kognitivnom području očituje kroz demenciju, i ujedno je vodeći uzrok pojave demencije.
Svjetska zdravstvena organizacija (World health organization) je 2012. godine objavila alarmantan i zabrinjavajući izvještaj o predviđanjima u porastu broja oboljelih od ove bolesti. Danas u svijetu boluje preko 35,6 miliona ljudi, do 2030. godine broj će se udvostručiti, a do 2050. godine broj će se utrostručiti! Danas u hrvatskoj prema podacima Ministarstva zdravlja RH ima oko 80.000 oboljelih od Alzheimerove bolesti, uglavnom starijih od 65 godina.
Za hrvatsko društvo to znači da će za 17 godina biti 160.000 oboljelih, a za 37 godina 240.000 oboljelih!
Doista se radi o globalnom javnozdravstvenom alarmu!
Za razliku od drugih bolesti, tjelesnih, psihičke bolesti u društvu su uvijek bile obilježene nerazumijevanjem okoline, barijerama u razumijevanju, dijagnostici i liječenju, neravnopravnom odnosu u traženju i dobivanju zdravstvene, socijalne i ekonomske pomoći. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je uvrstio na Dopunsku listu lijekova jedan lijek za liječenje demencije Memantin (535 kn, puna cijena lijeka), 2017. godine.
Pitanje za sve, tko i kako brine o oboljelima danas te tko će to činiti 2050. Godine? Matematika je jednostavna, generacija rođena 1985. godine će 2050. imati 65 godina.
Alzheimerova bolest ugrubo definirana ima tri stupnja, a oni ovise o stupnju demencije, odnosno oštećenju moždanih stanica. Simptomi bolesti variraju od poremećaja pamćenja, poteškoća u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, poteškoća u govoru, čitanju i pisanju, gubitku prostorne i vremenske orijentacije do neprepoznavanja članova obitelji, pogrešnih procjena i odluka koje mogu ugroziti vlastiti i tuđi život, poremećaja apstraktnog mišljenja, učestalog gubljenja predmeta, promjena u ponašanju i raspoloženju, promjene osobnosti, gubitak pažnje i želje.
Teži simptomi se odnose na nemogućnost uzimanja hrane i tekućine, otežano ili potpuno odsustvo refleksa gutanja, otežan govor, nerazumijevanje govora ili izgovorenog do potpunog prestanka govora, tjelesna nepokretljivost, inkontinencija urina i stolice.
Od pojave prvih simptoma, osoba oboljela od Alzheimerove bolesti treba pomoć druge osobe u obavljanju aktivnosti svakodnevnog življenja, u manjoj ili većoj mjeri. To je realnost.
Danas se na polju liječenja same bolesti, proizvode novi lijekovi kojima je maksimalni domet usporiti progresiju. Lijekovima se tretiraju samo simptomi bolesti te se najčešće primjenjuju neuroleptici, antidepresivi, antipsihotici ili sedativi, koji također imaju svoje neželjene učinke.
Pokušava se razviti i cjepivo, za sada neučinkovito.
Također se predlažu i druga rješenja kao ugradnja bio-čipa u obliku elektronske podrške ljudskoj memoriji, gdje bi bila sačuvana prethodna iskustva pojedinca.
No to i dalje ne rješava sve probleme.
Činjenice o ovom kompleksnom problemu mora osvijestiti svako odgovorno i civilizirano društvo te donijeti strateške odluke. Zbog nemogućnosti pronalaska adekvatnog lijeka i velikog broja oboljelih ljudi, nije pretjerano reći kako ovaj javnozdravstveni problem zahtjeva djelovanje svih raspoloživih resursa već danas, od nacionalnih zdravstvenih institucija pa do pojedinaca koji će ovaj problem živjeti.
